petak, 14.09.2007.

"Referada naša svagdašnja..."

Ovaj tjedan obilježila su hodanja po referadi i briga oko plaćanja nove studentske godine. Tradicionalno u 6 mjesecu, prije polaganja ispita, glavno pitanje koje se upućuje svima koji imaju bar malo veze sa upravom fakulteta je : Koji su uvijeti za oslobađanje od plaćanja? Koji su uvijeti za upis u novu godinu?

Naravno referenti služe samo Bogu za plakati jer osim što ne znaju apsolutno ništa, šire i dezinformacije čime još više otežavaju sam proces. Kako ih nitko nije naučio osnove psihologije, a za humanost nisu čuli, jedino što na kraju dobijemo su zbunjeni pogled i pitanje: Kako da ja to znam? A dobro, ja bih trebala znati... generacija u sredini, između bolonjaca i „starih studenata“ i kozmos jedva čeka da nas se riješi jer ne znaju gdje bi s nama. Promijeniti uvijete u 9 mjesecu nije im baš na slavu i diku, ali opet, koga briga, ionako će opet po novinama i raznim studentskim portalim pisati „da je riječ o nesporazumu“. 5 000 za novu godinu čista je pljuga. Ovdje umjesto ambrozije rastu „Marulići“ i ostali nositelji kunskih vrijednosti.

A dobro i to je pravna država. Demokracija koja počiva na birokraciji nije ništa drugo nego diktatura potčinjenih činovnika koji svoje frustracije liječe na ljudima ovisnim o njihovim uslugama, koje to i nisu, već posao za koji su plaćeni.

Evolucija nas je postavila na sam njezin vrh, a i dalje si dozvoljavamo gluposti svojstvene ljudskom rodu. Ma dobro, zato je vljda i nastala ona ljudski je griješiti, kao da će opravdati nesposobnost, nemar, čistu glupost.

Možda sam ja utopista, možda sam sanjar, možda samo budala u svom svijetu, možda nosim ružičasta stakla, ali nikada mi neće biti jasno kako ljudi nisu u stanju prekršiti pravila, koja su stvorili oni sami, u vidu pomoći, humanosti ili bar neke moralnosti.

Robovi birokracije i pravila koja ionako ne služe onima zbog kojih su napravljena, jer istini za volju, kada je puk imao pravo izabrati uvijete pod kojima će služiti matičnoj državi,
živjeti, raditi... Tko je pitao i uzeo u obzir mišljenje jednog studenta kada je donešen bolonjski proces. dr.sc. Nitko. Naravno, teško je udovoljiti mišljenju svih, teško da će puk biti uvijek u pravu, ali bar pro forme, ako se deklariramo kao demokratični, mogao bi netko pitati bar, pro forme...
Očito, ako postoji više razina moralnog razvoja, birokracija je za one ljude koji su na vrlo niskoj razini istoga. Nisam pobornik anarhije i rasula, ali malo egzaktnosti, jasnoće i kompetentnosti ne bi falilo sustavu na temelju kojeg želimo graditi „buduće nade i znanstvenike koji će nas prezentirati u EU-i".

subota, 08.09.2007.

Digresija

Subota i ja kod kuće. Od naglog sniženja rujanskih temperatura nekako mi se nije dalo spremati za još jednu šetnju kafićima iz koje bih se vratila promrzla i umorna. Osjećam se dobro uz zeleni čaj, utakmicu koju ne pratim, post koji pišem i začudo literaturu koja me čeka. Razmišljam o promjeni frizure. Hmm... stvarno sam svašta isprobala, a opet nikad nisam pronašla nešto što bih nosila duže od godinu, dvije. Možda i bolje tako. Žene obično mijenjaju frizuru kad su željene promjene ili kad „okreću novu stranicu“. Kad vidite curu koja je napravila drastičnu promjenu na svojoj glavi, a to nije lobotomija, pitajte se što se zapravo krije ispod posjeta frizeru. Mirko je izgubio i počeo je BB. Katastrofa.

srijeda, 29.08.2007.

Tko je faca sad?

Frajer, faca, alfa-mužjak, netko. O kome mi zapravo pričamo? Nedugo nakon jedne kave, tijekom koje su se veličali atributi svih frajera viđenih tjekom subotnjeg izlaska. Jeli to alfa-mužjak koji je osvajao svojim atletskim sposobnostima u doba lovaca-sakupljača, a danas po disko klubovima? Jeli to lik u dobrom "outfitu" čiji genetski kod vuče alele sa dvora Luja XIV.? Ili lik sa dobri mautom kupljenim "nepitajkakvimnovcem" tako tipičnim za ovaj dragi Balkan?

Sudeći po mišljenju široke populacije danas na ljestvici frajera visoku poziciju drže nogometaši, ne mislim na one prvoligaške koje su toj populaciji većinom nedostupni, već na one drugo i trećeligaške koji se kreću po mjestima gdje normalni smrtnici još uvijek zalaze. Spominjanjem činjenice kako sve svoje vrijeme upražnjavaju guranjem lopte po terenu otvaraju vrata ženskih... srca, kao da im ta aktivnost daje tolko poželjno samopouzdanje i šarm tako privlačan ženskom rodu.

Jesu li to današnji frajeri? Ako jesu što to govori o nama ženama? Htjeli ili ne htjeli priznati činjenica je da žene postavljaju standarde i kriterije, a muškarci se samo prilagođavaju. Kako prema slavnoj konstataciji da iza uspjeha muškarca stoji žena, tako bi toj istoj trebalo pridodati da ona stoji i iza njegova izgleda i karakteristika. Problem je samo što se alfa-mužjak u svome vremenu imao čime pohvaliti, bar svojim lovačkim vještinama, a današnji frajer nije ništa drugo nego pozer. Pozer zahvaljujući niskim ženskim standardima i vječnoj želji da imaju koliko-toliko normalnog frajera. Osim što ne znaju definirati što je to frajer ili ta riječ ima toliko moronske konotacije još postoje i potkategorije tipa normalan frajer, nenormalan frajer. A kad takav frajer prouzroči migrenu i insomniju pitaju se gdje su pogriješile? Pa na samom startu očito...

Ne postoji tako nešto što se zove normalan frajer, jer te dvije riječi pobijaju jedna drugu. Pravi frajer je samo frajer. Ne trebaju mu dodatni prefiksi i sufiksi, te riječi koje ga pobliže označuju. On je dobar u onome što radi, a to mu daje samopouzdanje. Bilo da se radi o limaru, informatičaru ili cvjećaru. On je kompetentan, a time i uspješan. Može i ne mora imati većinu pripadnica drugog spola, a to i nije tako važno jer onoj s kojom je može pružiti sve što je njoj bitno. Fizički izgled ga ne određuje, može izgledati poput Pitta ili ne, jer to opet nije važno. On ima osnove privlačnosti i to je dovoljno. Ono što ga određuje je snaga uma.

A ono što treba opisni pridjev normalnog ispred sebe već spada u neke druge kategorije. Tako ako si želite normalnog pozera, ne krivite kozmičke sile i sudbinu jer tako nemate sreće u ljubavi. Meni preostaje čekati da prođe taj đir nogometnog fatalizma i sličnih fake-era, pa možda na kavi budemo pričali o nekim drugim temama osim nabildanih nogu loptolovaca.

subota, 25.08.2007.

...

Napisah jučer:

Između literature predviđene za usvajanje u vrlo kratkom vremenu i monitora koji ubija moje štapiće i čunjiće- upalih TV. Ne bilo koji program, program nove Osječke televizije. I tako uz glazbu i pregršt spotova gradivo se činilo manje bljutavim, a ja sam polako kontala kako možda i neću odjaviti ispit. Odjednom se moja lucidnost počela nazivati upitnom, na programu je zasvirao „Last Christmas I gave you my hart...“. Stop.

WTF.

Dobro, znam da je gradivo čisto sranje i da moj mozak polako prestaje biti receptivan za išta osim malo sna. Ali ovo je bilo previše. Osim što je vani sparno i komarci jedva lete kroz vlagu u zraku, ona poruka na kraju spota ( Merry Christmas and Thanke you) i ne bi bila tako bizarna da poslije nje nije uslijedio SnoppDog. Odlučujem se baciti na gradivo, ponovo.

I ne znam zbilja kako sam počela pisati ove retke, rekla sam da je gotovo s blogom i inim stvarima, neću pisati više. Ali evo me opet, OČITO. S vremena na vrijeme moj exblog prerastao je u dnevni tisak šire osječke populacije. Nije da mi je smetalo, ali polako sam izgubila ono što mi se najviše sviđalo-anonimnost. I ne znam jeli ovo dobra ideja, ali nije ni bila dobra ideja pustiti Last Christmas stoga... Talk to the hand, 'cause the egg ain't lis'nin!